Naslovna O projektu Aktivnosti Centar Rural password FAQ Korisni linkovi Kontakt HrvatskiEnglish

FAQ - Često postavljena pitanja

1. KAKO MOGU KORISTITI OVU WEB STRANICU?

1.1. Kako mogu svoj OPG uključiti u ponudu RURAL PASSWORD?

Jednostavno. Potrebno je ispuniti anketu nakon klika na rubriku RURAL PASSWORD i poslati je na e-mail adresu... Nakon što projektni tim zaprimi Vaše podatke, kontaktirat ćemo Vas i poslati sve detalje vezane uz Vašu promidžbu.

1.2. Tko sve može uključiti svoju ponudu u rubriku RURAL PASSWORD?

Svoju ponudu mogu uključiti sva mala gospodarstva koja svoj rad temelje na principima održivog razvoja a djeluju na području DNŽ.

1.3. Kako mogu svoju pretragu u rubrici RURAL PASSWORD ograničiti samo na proizvođače maslinovog ulja?

Svoju pretragu možete ograničiti na način da ćete u padajućem meniju pod nazivom Aktivnost odabrati opciju maslinovo ulje. Nakon odabira opcije pretraži, prikazat će se svi proizvođači maslinovog ulja.

2. PITANJA VEZANA UZ RURALNI TURIZAM I ODRŽIVI RAZVOJ

2.1. Što je ruralni turizam?

Ruralni turizam je skupni naziv za različite oblike turizma koji se javljaju izvan područja gradova i područja na kojima se je razvio masovni turizam. On je uvjetovan i obilježen turističkim atrakcijama koje se nalaze u ruralnim prostorom, a sam zauzima nešto više od 90 % kopnene površine Hrvatske.
Osim turizma na turističkim seljačkim (obiteljskim) gospodarstvima, u ruralnom prostoru nailazimo na lovni turizam, ribolovni turizam, odmorišni turizam, sportsko-rekreacijski turizam, zdravstveni turizam, kulturni turizam, gastronomski turizam, eno-gastronomski turizam, eko-turizam, avanturistički turizam, edukacijski turizam, vjerski turizam, turizam zaštićenih dijelova prirode (nacionalni parkovi, parkovi prirode, promatrači ptica), nostalgični turizam, zavičajni turizam i slično. Ruralni turizam, u ruralnom prostoru podjednako obuhvaća aktivnosti turista (višednevnih posjetitelja) i izletnika (jednodnevnih posjetitelja).
Tijekom vremena su neizbježne promjene u načinu života domaćina, osobito u domeni poljoprivredne proizvodnje koje unose promjene u sve spomenute tradicijske sastavnice seljačkog gospodarstva i života na njemu. Time se otvara pitanje održivosti tradicijske autentičnosti seljačkog gospodarstva, i ne samo njega, već i dijelova sela, cijelog sela pa i cijelog kultiviranog krajolika u ruralnom prostoru.
Ruralni turizam ima vrlo važnu funkciju u razvoju ruralnih područja. Lokalnom stanovništvu osigurava dodatne prihode uz osnovnu poljoprivrednu proizvodnju. Seljaku vraća dostojanstvo i samopouzdanje, koje je izgubio u posljednjih pedesetak godina u različitim akcijama sveopće „urbanizacije“ i „mehanizacije“ ruralnog prostora. Za razvoj ruralnog turizma nisu dovoljna samo turistička seljačka gospodarstva i drugi smještajni objekti u ruralnom prostoru, potrebna je i ostala ugostiteljska infrastruktura, od restorana do kušaonice vina, potrebne su uređene turističke atrakcije (realne, turistički dostupne atrakcije), osmišljene vinske ceste, biciklističke staze, hodočasnički putovi, receptivne turističke agencije, ukratko, potrebne su osmišljene i organizirane ruralne turističke destinacije.

2.2. Što je odgovorni turizam?

Odgovorni turizam predstavlja antitezu masovnom turizmu. On predpostavlja, prije svega, odgovornost prema prirodnom okruženju i posvećenost njegovom očuvanju, što je osnovni preduvjet za  osiguranje dugoročnog održivog razvoja, drugim riječima preduvjet za zdravlje i kvalitetu življenja lokalne zajednice. Odgovorni turizam je projekt koji može funkcionirati samo uz aktivno sudjelovanje lokalnog stanovništva.
Svijest o odgovornom turizmu odnosi se ne samo na one koji pružaju turističke usluge, nego jednako i na one koji ih koriste. U razvijenim zemljama svijest i posvećenost odgovornom turizmu je prepoznata kao predznak civiliziranosti, spoznaja koja pojedinca obvezuje na čuvanje i zaštitu okoliša, poštivanje lokalne kulture, običaja i vjerovanja.
Odgovorni turizam trebao bi:

  1. Opimalno koristiti prirodne resurse koji su važan element u razvoju turizma, održavati neophodne ekološke procese te pomoći u očuvanju prirodnog nasljeđa i bioraznolikosti.
  2. Poštovati socio – kulturnu lokalnu autentičnost, očuvati njihovo kulturno nsljeđe i tradicionalne vrijednosti te doprinijeti boljem međukulturalnom razumijevanju i toleranciji.
  3. Osigurati vidljive dugoročne ekonomske aktivnosti, omogućiti socioekonomsku dobrobit svim dionicima te je podjednako raspodijeliti, uključujući mogućnost zapošljavanja, zarade i socijalnih usluga lokalnim zajednicama te s tim doprinijeti smanjenju siromaštva.

Razvoj odgovornog turizma zahtjeva aktivno sudjelovanje svih važnih dionika zajednice, kao i jako političko vodstvo koje može osigurati sudjelovanje većeg broja dionika te doprinijeti donošenju odluka putem konsenzusa. Održivi turizam je proces koji traje, te zahtjeva neprestano nadgledanje utjecaja pri čemu predlaže potrebne preventivne ili korektivne mjere. 

2.3. Što je održivi razvoj?

Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije, ne ugrožavajući pritom budućnost sljedećih generacija.
Održivost je sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili stanja u nekom sustavu. Danas se najčešće koristi u vezi s biološkim i ljudskim sustavima. U ekološkom smislu održivost se može definirati kao način po kojem biološki sustavi ostaju raznoliki i produktivni tijekom vremena. Za ljude ona je potencijal za dugoročno održavanje blagostanja koje pak ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj uporabi prirodnih resursa.
1987. definicija održivog razvoja Burtland-ove komisije bila je „Razvoj koji ide u susret trenutnim potrebama bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacijada ostvare svoje potrebe. Vodi ka menadžmentu koji koristi sve resurse na način da se ekonomske, socijalne i estetke potrebe ispunjavaju a u isto vrijeme očuva kulturni integritet, osnovni ekološki procesi i biološka raznolikost.“ (Naša zajednička budućnosti, 1987.)

2.4. Što je Lisabonska strategija?

Na sastanku Europskog vijeća, održanome u ožujku 2000. godine u Lisabonu, čelnici vlada i država članica Europske unije postigli su dogovor o zajedničkom strateškom cilju prema kojemu bi EU do 2010. godine trebao postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju, te sposobno za održivi gospodarski rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom gospodarskom i socijalnom kohezijom. Radi postizanja tog cilja usvojena je tzv. Lisabonska strategija, odnosno Lisabonska agenda, s programom koji povezuje kratkoročne političke inicijative te srednjoročne i dugoročne gospodarske reforme. Ta se strategija, koja je razvijana na sljedećim sastancima Europskog vijeća, zasniva na trima segmentima.
1. Ekonomski segment kojim se priprema tranzicija prema konkurentnome, dinamičnom i na znanju zasnovanom gospodarstvu. Naglasak je na potrebi stalnih prilagodbi promjenama u informacijskom društvu te u poticanju razvoja i istraživanja.
2. Socijalni segment usmjeren je na modernizaciju europskoga socijalnog modela. To se postiže ulaganjem u ljudske resurse i borbom protiv socijalne isključivosti. Od država članica očekuje se da investiraju u obrazovanje i osposobljavanje te da provode aktivnu politiku zapošljavanja, čime bi se olakšao put prema gospodarstvu utemeljenom na znaju.
3. Ekološki segment koji je naknadno usvojen na sastanku Europskog vijeća u Goteborgu u lipnju 2001. godine upozorava na činjenicu da gospodarski rast treba uskladiti s razumnom upotrebom prirodnih resursa.

Konkretnije, prema Lisabonskoj strategiji, jačanje konkurentnosti Unije temelji se na sedam ciljeva, a to su:
1. šire i učinkovitije korištenje novih informacijskih tehnologija,
2. stvaranje europskog prostora za istraživanje i inovacije,
3. dovršetak izgradnje jedinstvenoga unutarnjeg tržišta EU,
4. stvaranje učinkovitih i integriranih financijskih tržišta,
5. jačanje poduzetništva poboljšanjem i pojednostavnjenjem regulatornog okruženja poduzeća,
6. jača socijalna kohezija utemeljena na promicanju zapošljavanja,
7. unapređenje vještina i modernizacija sustava socijalne zaštite,
8. održivi razvoj koji bi osigurao dugoročnu kvalitetu života.

2.5. Što je Agenda 21?

Agenda 21 su općeprihvaćeni principi održivog razvoja turizma o kojima su se sporazumjele vlade 182 zemlje na sastanku u Rio de Janeiru 1992. godine. Agenda 21 je uputstvo za pojedince, poslodavce i vladine organizacije za usmjeravanje razvoja na način da on pomaže društvu i vodi brigu o okolišu.  Agenda 21 velik je dokument koji sadrži 40 poglavlja podijeljenih u 4 sekcije.
Dokument obrađuje:
1) socijalnu i ekonomsku dimenziju razvoja zemlje u razvoju; siromaštvo; potrošačke partnere; stanovništvo; zdravlja; integracija okoliša i razvoja
2) očuvanje i management prirodnih i antropogenih dobara; atmosfera; zemlja; šume; pustinje; planine; poljoprivreda; biološka raznolikost; biotehnologija; oceani; pitka voda; otrovne kemikalije; opasne radioaktivne tvari, čvrsti otpad i kanalizacija
3) jačanje uloge vodećih skupina: žene; djeca i mladež; domorodačke skupine; nevladine organizacije; lokalne vlasti; radnici; poslodavci i proizvođači; poljoprivrednici; znanstvenici i tehnolozi
4) načini implementacije: financije; transfer tehnologije; znanost; obrazovanje; gradnja novih kapaciteta; međunarodne institucije; zakonske mjere; informacije.

2.6. Što je LEADER pristup?


Pristup LEADER pokrenut je početkom devedesetih godina. Akronim LEADER čine početna slova francuskog izraza ‘Liaison Entre Actions de Développement de l'Économie Rurale’ (“Veza među razvojnim aktivnostima ruralnog gospodarstva”). LEADER-ov pristup se temelji na unutrašnjim mogućnostima i ograničenjima ruralnih područja kao posljedice okolišnih, društvenih i kulturnih čimbenika iz prošlosti, te na vanjskim mogućnostima i ograničenjima koja nastaju kao rezultat stvaranja lokalnog gospodarstva.
Želimo li stvoriti pristup koji odgovara specifičnim potrebama ruralnih krajeva, potrebno je pronalaziti nove pristupe lokalnom razvoju, te, prije svega, pronaći pristup koji što bolje odgovara potrebama i očekivanjima nositelja lokalnog razvoja. Zagovarajući integralni, odozdo prema gore pristup, kao i decentraliziranu upravu, LEADER osigurava da pokretači razvoja u seoskom području ponovo dođu do izražaja.

LEADER-ov pristup možemo analizirati s obzirom na sedam osnovnih načela:

  • Pristup temeljen na osobitostima područja - zahtijeva određivanje razvojne politike na temelju stvarnog stanja nekog područja, njegovih jakih i slabih strana. U LEADER-u “područje” označava prilično homogenu cjelinu na lokalnoj razini koju obilježava unutrašnja socijalna povezanost, zajednička povijest i običaji, osjećaj zajedničkog identiteta i sl. Razlozi korištenja ovog pristupa proizlaze iz rastućeg interesa lokalnih nositelja da održivi razvoj svojih zajednica temelje na autohtonim lokalnim vrijednostima.
  • Pristup odozdo prema gore - nastoji ohrabriti sudjelovanje javnosti na lokalnoj razini u donošenju razvojnih politika. Traži se uključivanje lokalnih čimbenika, uključujući zajednicu kao cjelinu, gospodarske i društvene interesne skupine te predstavnike javnih i privatnih institucija. Pristup odozdo prema gore najčešće se ostvaruje kroz dvije glavne aktivnosti (animiranjem, odnosno pokretanjem inicijativa u zajednici i educiranjem lokalnih zajednica), a koristi se u različitim fazama programa, sukladno prepoznatim potrebama.
  • Partnerski pristup i lokalna akcijska grupa (LAG) - Lokalna akcijska grupa je tijelo u kojem sudjeluju predstavnici sva tri sektora, a utvrđuje zajedničku strategiju i lokalni plan djelovanja za svako LEADER-ovo područje. Lokalna akcijska skupina je jedno od najoriginalnijih i strateški najsnažnijih dijelova LEADER-ova pristupa. Uključujući sva tri sektora, osnažena pravom donošenja odluka te prilično velikim proračunom, lokalna akcijska skupina predstavlja nov model organiziranja koji može znatno utjecati na institucionalnu i političku ravnotežu određenog uključenog područja.
  • Inovacije - Premda je LEADER-ov koncept i način provedbe na terenu sam po sebi novina, LEADER-ova Inicijativa traži da aktivnosti u okviru LEADER-a također budu inovativne. To mogu biti aktivnosti koje promiču lokalne vrijednosti na nov način, aktivnosti od interesa za lokalni razvoj, a koje nisu obuhvaćene ostalim razvojnim politikama, aktivnosti koje daju nove odgovore na prepoznate slabosti i probleme seoskih područja, ili pak aktivnosti koje pomažu stvaranju novog proizvoda, novih procesa, odnosno, novog oblika organiziranja ili novih traišta. Inovacija je također uključena u demonstracijske dijelove programa ili umrežavanje; prijenosom informacija ostalim skupinama nositelja ruralnog razvoja kako bi ih postignuti rezultati potaknuli na pokretanje vlastitih ili zajedničkih projekata s onima koji su im poslužili kao uzor.
  •  Integralni (objedinjujući) pristup - Aktivnosti i projekti sadržani u lokalnomakcijskom planu povezani su i usklađeni u jednu cjelinu. Objedinjavanje se može provoditi u okviru aktivnosti koje se vode samo u jednom sektoru, u okviru svih programskih aktivnosti ili pojedinačnih aktivnosti te (kao najvažnije) kroz veze među različitim gospodarskim, društvenim, kulturnim i okolišnim nositeljima razvoja te sektorima koji djeluju na tom području.
  • Umrežavanje i suradnja među područjima - Potičući razmjenu i prijenos informacija o politikama razvoja te o razmjeni i prijenosu inovacija, LEADERova mreža nastoji smanjiti izoliranost lokalnih akcijskih skupina te uspostaviti bazu podataka i analizirati poduzete aktivnosti. Da bi se unaprijedilo postojeće europsko i nacionalno umrežavanje, neke lokalne akcijske skupine su se spontano povezale u neformalne mreže. Suradnja među područjima može biti prekogranična, ali se isto tako može odvijati i između susjednih područja unutar jedne države.
  • Lokalno financiranje i upravljanje - Još jedan važan element u LEADERovu pristupu je delegiranje velikog dijela odgovornosti lokalnim akcijskim skupinama; misli se na donošenje odluka o financijskim potporama i upravljanju lokalnim akcijskih skupinama. Međutim, stupanj samostalnosti lokalnih akcijskih skupina značajno ovisi o ustrojstvu i institucionalnom kontekstu pojedinih država članica (Europske unije, nap.ur.).

3. PITANJA VEZANA UZ EKOLOŠKU PROIZVODNJU

3.1. Što je ekološka proizvodnja?

"Ekološka proizvodnja" ("organska", "biološka") poseban je sustav održivoga gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka s pomoću prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno s međunarodno usvojenim normama i načelima.

“Ekološki proizvod" onaj je proizvod, koji je proizveden i označen sukladno s odredbama Zakona o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i propisa donesenih na temelju njega.

3.2. Što je HACCP?

HACCP kao najmoćniji sustav jamstva kakvoće i neškodljivosti namirnica samo je nastavak davnih htijenja i nastojanja da se pučanstvo zaštiti od bolesti koje se prenose hranom. HACCP (Hazard Analisis Critical Control Point) je sustav praćenja i kontrole svih čimbenika koji tijekom uzgoja, proizvodnje, pripreme, čuvanja i raspodjele namirnica mogu izravno ili neizravno utjecati na njihovu kakvoću i zdravstvenu ispravnost.
SAD i zemlje Europske zajednice ugradile su HACCP u svoje zakonodavstvo u svim područjima rada s namirnicama i zabranile uvoz prehrambenih proizvoda iz drugih zemalja koji nisu proizvedeni ili priređeni po načelima HACCP sustava. HACCP nije samo propisana tehnika izvođenja određenih radnji, nego je to novi način razmišljanja kojim se razvijaju navike na kojima počiva strategija odgovornog ponašanja.
Neke od prednost HACCP sustava su:

  • Pokazuje osviještenost
  • Usredotočuje resurse na kritične dijelove
  • Pruža veće pouzdanje u ispravnost proizvoda
  • Smanjeni proizvodni gubici/skupa proizvodnja
  • Korektivne mjere se poduzimaju prije nastanka ozbiljnih problema
  • Rad se kontrolira na licu mjesta, aktivno
  • Troškovi su manji, jer je to dio postupka
  • Identificiranje problema bez razumijevanja uzroka

3.3. Što je EMAS?

EMAS (European Eco-Management and Audit Scheme) je dobrovoljni sustav upravljanja okolišem, namijenjen poduzećima i drugim javnim organizacijama, da procijene, upravljaju i kontinuirano poboljšaju svoje ekološke performanse.  Prvi put je prihvaćen od Europskog vijeća za okoliš u travnju 1995. i bio je otvoren za sudjelovanje industrijskim tvrtkama. Revizijom 2001. (Regulation EC 761/2001) sudjelovanje u sustavu EMAS-u prošireno je i na javne i privatne organizacije koje posluju u EU i zemlje kandidati, a istodobno je standard ISO 14001 integriran u sustav EMAS kao njegov sastavni dio.

3.4. Što je ISO 14001 Sustav upravljanja okolišem?

Sustav upravljanja okolišem obuhvaća sve aspekte utjecaja na okoliš proizvodne ili uslužne djelatnosti. Obuhvaća ispunjavanje zakonskih zahtjeva i uravnoteživanje troškova, učinkovito korištenje resursa, sprečavanje onečišćenja te odzivanje na zahtjeve i očekivanja poslovnih partnera organizacije, vlasnika odnosno osnivača organizacije kao i ostalih zainteresiranih strana. Zahtjeve sa smjernicama za sustav upravljanja okolišem nalazimo u normi ISO 14001:2004. Njena uporaba organizaciji pomaže u ostvarivanju načela politike okoliša. Tako se lakše sprječavaju moguće incidentne situacije opasne po okoliš. Poslovanje se neprestano poboljšava i prilagođava novim zahtjevima kupaca, tržišta, zakonodavstva i napretku tehnologije i znanosti.

4. PRIMJERI DOBRE PRAKSE

4.1.  STL (sistemi turistici locali – sustav lokalnog upravljanja)

Lokalni turistički sustavi su jedan od alata upravljanja koji uključuje  lokalne vlasti, privatne operatere, pojedince ili udruge i druge javne dionike u razvoju turizma na njihovom teritoriju. Svrha je unaprijediti i promovirati područje resursa na integriran način: sustav koji spaja prirodne, kulturne i turističke atrakcije.
Među najinovativnijim i karakterističnim značajkama ove reforme je uvođenje novih organizacijskih modela turističke ponude, koja se temelji na konceptu sustavne suradnje između top menadžera i korisnika razvoja, kao što su lokalne vlasti, gospodarski subjekti i općenito lokalna zajednica.
Propisano je da država i regija priznaju na temelju načela supsidijarnosti, ulogu teritorija s posebnim obzirom na provedbu međusektorske politike i infrastrukture potrebne za kvalifikaciju turističke ponude i istovremeno povećati doprinos privatnih subjekata za unapređenje i razvoj turističke ponude.

To je, dakle, organizacijski model kojeg karakteriziraju dva osnovna aspekta:

  • povećanje teritorijalne dimenzije turističke ponude;
  • potrebna integracija između različitih komponenti sustava, a posebno između javnih i privatnih aktera.

4.2. MARCA ANCONETANA

Udruga pod nazivom "Sistema Turistico della Marca Anconetana" (Turistički Sistem Marca Anconetana) objedinjuje 54 važnih javnih i privatnih tijela iz provincije Ancona, s namjerom postizanja jednog cilja i izgradnje jedne svijesti: stvoriti čvrsti turistički proizvod koji je potpuno i dobro integriran, kroz potpuno sudjelovanje i optimizaciju teritorija, te raširena svijest o njegovoj izvrsnosti.

Nastala je 2006.g. i uključuje  javne i privatne institucije provincije Ancona, sve ujedinjene za ostvarenje jedne namjere:  da se formira snažan turistički proizvod.
2001.g. nacionalnim zakonom država  nalaže podjelu teritorija u lokalne turističke sisteme koji pomažu promociji turističkih proizvoda, 80% teritorija provincije Ancona mora se ujediniti. Tako je i nastala Marca Anconetana kao turistički sistem od 48 općina (od ukupno 49) s integriranim proizvodima i zajedničkom promocijom tih proizvoda.

4.3. RES TIPICA

Res Tipica je ANCI – Međunarodna udruga talijanskih općina (National Association of the Italian Communes) projekt promocije talijanskog identiteta teritorija.
Projekt ANCI/Res Tipica nastao je u svrhu zaštite i promocije velike prirodne, kulturne, turističke i gastronomske baštine malih i srednjih općina Italije. Res Tipica namjerava valorizirati kulturu teritorija u svrhu informiranja Italije i cijelog svijeta o bogatstvu krajolika, znanja i okusa.
U gospodarstvo su pridružene 22 Međunarodne udruge “Gradova identiteta”, 36 provincija, 70 planinskih općina, 10 gospodarskih komora i 6 Nacionalnih parkova, sveukupno oko 2000 lokalnih institucija.
Međunarodne udruge “Gradovi identiteta”, koje su članovi “Res Tipica”, su slijedeće:
Grad vina, Grad ulja, Klub “Najlijepša mjesta Italije”, Grad Liješnjaka”, “Grad Kestena”,  Bio Grad, Spori Grad, Grad Kruha, Grad Tartufa, Grad Leće, Grad Keramike, Authentična sela Italije, Grad Trešanja, Grad Meda, Grad Ribe, Grad Sladoleda,  Grad duhana...

Naslovna | O projektu | Aktivnosti | Centar | Rural Password | FAQ | Korisni linkovi | Kontakt